Tekst mr.sc. Sekušak-Galešev,Snježana u: Moje dijete u školi, priručnik za roditelje djece s posebnim edukacijskom potrebama, ur: Igrić Lj. (u tisku)
Deficit pažnje / hiperaktivnost i posebne edukacijske potrebe
"Zašto se moje dijete ne koncentrira u školi? Zašto ne sluša ? Zašto se stalno vrpolji, zapitkuje, nije mirno za stolom? Nestrpljivo je, upada u riječ, lako se razljuti. Djeca u susjedstvu se ne žele s njim igrati, drugi roditelji se žale na njega jer smeta djeci u razredu.." To su neka od pitanja koja roditelji postavljaju u potrazi za rješenjem problema koji muči njih i njihovo dijete. Bilo da su u postupku dijagnosticiranja bilo da već znaju o čemu se radi, problem je i dalje prisutan. Sama dijagnoza ne rješava problem. Dijete je i dalje pretjerano nemirno, i dalje se ne koncentrira i dalje teško upravlja samo sa sobom. Ako ste i vi roditelj koji je suočen sa sličnim ponašanjima i teškoćama svoga djeteta, vjerojatno se suočavate sa poremećajem koji se naziva deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (ADHD).
Kakav je to poremećaj? Što ne valja? U početku je teško prihvatiti da se radi o poremećaju a ne o lijenosti, neposlušnosti, neodgovornosti… – jer - vaše dijete izgleda fizički normalno, ništa izvana ne daje naslutiti da postoji problem. Intelektualno je uredno razvijeno ili čak vrlo bistro, postavlja često vrlo neobična i zanimljiva pitanja. Vjerojatno je prohodalo na vrijeme, govori, dobro čuje i vidi. No ako se zamislite prisjetiti ćete se da je, odrastajući, u usporedbi s drugom djecom, teže upravljalo samo sa sobom, teže se mirilo sa odgodom zadovoljstva – sve je moralo biti odmah, bilo je puno nemirnije, nije pokazivalo interes za slikovnice, brzo bi prestajalo slušati priče, crtati, neprestano je tražilo vašu pažnju i nikako se nije moglo bar malo mirno samo zaigrati – besciljno bi tutnjalo kroz stan ili se penjalo na opasna mjesta….Biti roditelj tako zahtjevnom djetetu nije lako. Sigurno ste prolazili ili prolazite i sada kroz osjećaje ljutnje, okrivljujete dijete, sebe ili drugog roditelja za propuste, razočarani ste, tužni, ali najviše prestrašeni i zabrinuti. Želite da vaše dijete raste kao i ostala djeca, ne želite da bude obilježeno, neuspješno, nesretno. Tražite odgovore i pomoć. No, jednostavnog recepta nema. Svako je dijete posebno i različito reagira, no postoje savjeti koji vam mogu olakšati nošenje sa problemom, vama, vašoj obitelji i vašem djetetu. Kako se stručnjaci bave ADHD - om više od stotinu godina predlagani su i provjeravani različiti pristupi. Neki su se pokazali korisnima, neki ne. Ovdje ćemo nastojati vrlo jednostavno i kratko iznijeti ono što se znanstvenim provjerama pokazalo najuspješnije. A prvi korak je znanje o poremećaju, kako biste razumjeli zašto vaše dijete ima problem, kako biste znali da ono nije za taj problem krivo ni odgovorno i kako biste svoje dijete osnažili, ohrabrili, osposobili i zastupali u situacijama kada ono samo to ne može.
Krenimo od određivanja (definicije): ADHD je razvojni poremećaj nedostatka inhibicije ponašanja koji se očituje kao razvojno neodgovarajući stupanj nepažnje, pretjerane aktivnosti i impulzivnosti, a otežava samoregulaciju i organizaciju ponašanja u odnosu na budućnost. Što to znači? To znači da je dijete u usporedbi sa svojim vršnjacima znatno nemirnije, teško se koncentrira, naglo je u svojim reakcijama, izrazito teško se organizira i orjentira u odnosu na budućnost, zahtjevnije je od svojih vršnjaka… Termin razvojni poremećaj znači da su se navedena i slična ponašanja pojavljivala u dobi do ili oko sedme godine, mada ih vi možda niste doživljavali kao problem.
Kako se sve ponašaju djeca sa ADHD-om?
Sva djeca sa navedenim poremećajem ne pokazuju ista ponašanja, a sva ponašanja (simptomi) se ne javljaju na isti način u svim situacijama. Ponašanja se tipično pogoršavaju u situacijama u kojima se traži trajnija pažnja ili mentalni napor (npr. grupne situacije kao što su učenje u razredu, prisustvovanje misi, zajednički ručak) ili kojima nedostaje privlačnosti, vedrine, dinamike, nečeg novog (npr. slušanje učitelja, slušanje, čitanje ili pisanje dužih tekstova, a u odrasloj dobi je to rad na stalno istim i monotonim poslovima). Teškoće su puno manje ili ih nema ako je dijete pod vrlo strukturiranom i dosljednom kontrolom, bavi se nekom vrlo zanimljivom aktivnošću - na igralištu, prilikom igranja na računalu, u interakciji jedan naprama jedan sa odraslom osobom (pomoć u učenju, kod psihologa, liječnika ili sl.), ili dok ga se često nagrađuje za primjereno ponašanje (Barkley, 2000).
Djeca mogu imati kombinirane teškoće – i sa pažnjom i sa pretjeranom aktivnošću i sa impulzivnim ponašanjem, ali se mogu javljati i samo u jednom području.
|
Ana je mirna, draga djevojčica. Polazi šesti razred osnovne škole. Majka je dovodi kod psihologa jer više ne zna što da radi. Misli da je Ana lijena, jer ne razumije zašto djevojčica koja je intelektualno uredno razvijena nije zainteresirana za školu i zašto nije uspješna. Razrednica primjećuje da Ana često gleda kroz prozor, ne prepiše sve sa ploče i ne prati nastavu. Majka bi željela da je djevojčica samostalna u pisanju domaće zadaće ali njoj to ne uspijeva. Traži da netko sjedi kraj nje, ne može raditi koncentrirano duže od pola sata. Roditelji se ljute na djevojčicu a ona je sve povučenija, tužnija i misli za sebe da je nije dovoljno pametna. U razgovoru sa psihologom djevojčica otkriva da joj je u školi teško usredotočiti se na izlaganje učitelja kada ih samo mora slušati, pažnja joj bježi ako je nitko ne potiče i ne hrabri, odvlače joj pozornost druga djeca, kada jednom prekine rad teško može nastaviti gdje je stala. Ne javlja se samoinicijativno za odgovaranje jer nema samopouzdanja. Teško joj je organizirati se kod učenja i pisanja domaće zadaće, voljela bi da je netko pokraj nje i pomogne joj rasporediti obaveze. |
Djevojčica Ana iz našeg primjera ima poremećaj u održavanju pažnje koji nije uočen na vrijeme, pa su nastale emocionalne teškoće u nemogućnosti snalaženja u za nju prezahtjevnim situacijama.
Djeca koja imaju poremećaj u održavanju pažnje često se ne mogu usmjeriti na detalje, imaju teškoća pri obavljanju zadaća ili u igri, čini se da ne slušaju i kad im se izravno obraća, često ne prate upute i ne dovršavaju školski uradak, kućne poslove ili dužnosti na radnom mjestu (NE zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa). Odsutni su mislima, rastreseni, sanjare. Ne uključuju se u grupne razgovore, ne javljaju se za odgovaranje u razredu. Često imaju poteškoća s organiziranjem zadataka i aktivnosti, rade pogreške u školskom uratku, poslu ili u drugim aktivnostima. Često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (npr. školski ili domaći uradak). Sporo se vraćaju na zadatak ili se uopće na mogu vratiti ako su prekinuti, zaboravljaju dnevne aktivnosti. Često gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (npr. igračke, školski pribor, olovke, knjige, alat). Često ih ometaju vanjski podražaji, a u obavljanju školskih i domaćih zadataka zahtijevaju stalnu pomoć. Često su povučeni, ne uključuju se u društvo vršnjaka, osamljeni su. U razredu ne stvaraju probleme pa mogu biti zanemareni, optužuje ih se da nisu zainteresirani za školu, da su lijeni. Često roditelji kažu: "Da se samo malo potrudi imala bi izvrsne ocjene, ali tako je lijena…".
Kod djece vrtićke dobi simptomi nepažnje se ne primijete lako, jer su manja djeca više motorički aktivna i ne postavljaju im se često zahtjevi za trajnijim održavanjem pažnje. Međutim, osjetljivim promatranjem može se uočiti razlika, jer se i njihova pažnja može održavati u različitim situacijama. Prosječno dvogodišnje i trogodišnje dijete može sjediti s odraslom osobom i razgledavati slikovnice, može sjediti u grupi i slušati kraću priču i sl.
Majka dovodi šestogodišnju Ivanu na psihološki pregled jer djevojčica iduće godine polazi u školu, a još uvijek je jako nemirna. Ponašanje djevojčice ovako je opisala:
| "Moja Ivana nigdje ne može mirno sjediti. Kada je bila mala morala sam skloniti sve ukrasne predmete sa polica jer se penjala po njima i htjela dohvatiti sve što je vidjela. Dok nisam vidjela drugu djecu njene dobi mislila sam da je to normalno. Neprestano je morala biti pod nadzorom jer nisam znala kuda će se zavući. Sada su se samo promijenile situacije gdje se njen nemir vidi. Za vrijeme ručka se trese na stolici, lamata nogama, ispada joj pribor, neprestano priča. Slikovnicu uzme u ruke, prolista i odmah baci jer joj više nije zanimljiva., sa vršnjacima se vrlo kratko može družiti jer ne slijedi igru, neprestano je u pokretu i stalno ih nešto zapitkuje. Kod kuće neprestano želi biti kraj mene, slijedi me gdje god idem, a kad tražim da se sama igra brzo mijenja aktivnosti i najčešće juri po kući. Voli igre vani, penje se na penjalice, tobogan, ljulja se, trči. U tramvaju mi je neugodno jer se neprestano okreće, vrpolji, zapitkuje ljude oko sebe. Kada je bila mala to je bilo simpatično, ali sada će u školu i zabrinuta sam. Poznanici mi kažu da sam previše popustljiva, a ja ne mogu neprestano vikati NEMOJ, NE, SMIRI SE; jer ništa drugo u danu ne bih radila…" |
Majka male Ivane suočena je sa vrlo zahtjevnim ponašanjem svoje djevojčice, ali isto tako i sa nerazumijevanjem okoline. Ne možete neprestano kontrolirati hiperaktivno dijete i majka nije "kriva" za opisano ponašanje.
Hiperaktivno ponašanje se razlikuje ovisno o dobi i razvojnom stupnju. Iako su sva djeca vrtićke i predškolske dobi između ostalog i motorički izrazito aktivna, kod djece sa ovim poremećajem ponašanje se bitno razlikuje: trajno su u pokretu i svugdje prisutna: jure naprijed-natrag, trče kroz prostorije (kroz kuću, vrtić), “izađu prije nego što su ušla”, skaču ili se penju po namještaju, imaju teškoća pri sjedilačkim aktivnostima – posebno u grupi (slušanje priče, crtanje). Imaju teškoće sa usnivanjem, malo spavaju, rano se bude, što traje i u kasnijoj dobi.
Kod školske djece s ADHD poremećajem teškoće se izražavaju na nešto drugačije načine. U razredu teško mogu duže mirno sjediti, često ustaju i vrpolje se ili sjede na rubu stolca. Vrte predmete, lupkaju rukama i pretjerano tresu stopala ili noge. Često ustaju od stola za vrijeme obroka, dok gledaju televiziju ili dok rade domaću zadaću. Roditelji često opisuju takvo dijete: "Nikad se ne umori, cijeli dan je u pokretu, kao da je navijen". "Ako pogriješi, obeća da više neće pa opet napravi isto", "Djetinjast je, samo bi se igrao", "Navečer teško zaspi", "Uvijek zakasni, nema osjećaj vremena"...
Kako djeca sazrijevaju, simptomi hiperaktivnog ponašanja obično postaju manje uočljivi. Do kasnog djetinjstva i rane adolescencije pretjerana motorička aktivnost se može svesti samo na vrpoljenje ili osjećaj razdražljivosti i nemira.
Kod adolescenata i odraslih simptomi hiperaktivnog ponašanja pretvaraju se u osjećaj nemira i teškoća s obavljanjem tihih aktivnosti u sjedećem položaju (mogu se javiti problemi sa završavanjem škole i zadržavanjem radnog mjesta, izbjegavaju se zanimanja koja ograničavaju spontano kretanje)
Djeca sa impulzivnim ponašanjem imaju problem sa ponašanjem koje se odvija bez razmišljanja. Često imaju teškoća s odgađanjem odgovora - “istrčavaju” s odgovorima prije nego je dovršeno pitanje. Nestrpljivi su, imaju poteškoća s čekanjem reda. Teško odgađaju zadovoljavanje želje, teško čekaju neki događaj zbog nedovoljne mogućnosti planiranja. Teško se odupiru trenutnom iskušenju, često prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru). Roditelji se često žale da se brzo potuku sa drugom djecom, da se bave sa opasnim aktivnostima bez razmišljanja o mogućim posljedicama, često im se dešavaju nezgode (npr. trče na ulicu za loptom). Često ne uvažavaju zahtjeve roditelja i učitelja, započinju razgovor u neprikladno vrijeme, ometaju druge, grabe tuđe predmete, diraju stvari koje ne bi smjeli, ludiraju se, drugi se mogu žaliti da ne mogu doći do riječi.
Uz impulzivnost se često javlja emocionalna nestabilnost koja se izražava kroz nisku toleranciju na frustracije pa dijete često plače, svađa se, ima provale bijesa. Zbog loših odnosa sa vršnjacima i okolinom općenito povlači se i osamljuje. Pretjerano je osjetljivo na kritiku, često druge okrivljava za vlastite probleme.
Slijedeći primjer pokazuje sa kakvim se teškoćama u školi možete susresti vaše dijete kada je uz nemir i teškoće koncentracije prisutno i impulzivno ponašanje.
|
Petra je učenica trećeg razreda osnovne škole. Osjećajna je, znatiželjna, nemirna. Intelektualne sposobnosti na razini su višeg prosjeka. Majka je primijetila već u predškolskom periodu da je djevojčica aktivnija, nestrpljivija i osjetljivija od druge djece te sklona ispadima bijesa. Polaskom u školu započeli su ozbiljni problemi. Učiteljica se tužila na Petrino ponašanje. Nije mogla mirno sjediti, okretala se naokolo, pričala sa učenicima, nije se koncentrirala dovoljno dugo na postavljeni zadatak. Nije bila dovoljno ustrajna, nije stizala prepisati sa ploče. Rukopis bi na početku rada bio donekle uredan no sa dužinom rada postajao bi gotovo nečitak. Nije mogla čekati svoj red kod ispitivanja, upadala je drugima u riječ. Ako joj se činilo da je učiteljica nepravedno postupila odmah bi to glasno rekla. Teško je podnosila odgodu zadovoljstva – ako nije ostvarila odmah što želi odbijala bi suradnju, naljutila bi se, svađala. Majka je neprestano bila pozivana na razgovor kod učiteljice i pedagoginje koje su smatrale da je djevojčica razmažena i neodgojena i tražile od majke da bude stroža i nauči djevojčicu boljem ponašanju. Kako se ponašanje djevojčice uz sva majčina nastojanja nije popopravljalo, djevojčica je upućena na dijagnostiku te je utvrđeno da se radi o ADHD poremećaju. |
Brojna istraživanja pokazuju da kod djece i odraslih osoba s ADHD-om postoji neurološka disfunkcija (smetnje u funkcioniranju) mozga, no fiziološki mehanizam nastanka te disfunkcije još nije potpuno jasan. Pretpostavlja se da je narušena kemijska ravnoteža mozga i da možda nedostaju specifične kemikalije koje nazivamo neurotransmiteri, posebno dopamin i norepinephrine a odgovorni su za održavanje pažnje, kontrolu motoričke aktivnosti i sprečavanje impulzivnosti.
Poremećaj može biti nasljedan ili stečen.
Najnovija genetička istraživanja pokazuju utjecaj naslijeđa, no kao i u drugim nasljednim poremećajima dešava se da dijete ima simptome a roditelji ne. Prema istraživanjima, 30-40% rođaka djece sa ADHD – om ima istu vrstu problema.
Poremećaj može nastati i pod utjecajem različitih stanja koja uzrokuju oštećenja mozga. Za vrijeme trudnoće dijete može biti izloženo nepovoljnim utjecajima lijekova, otrovanju, radijaciji, infekcijama, preranom porodu te komplikacijama tijekom poroda. Nakon porođaja poremećaj može nastati nakon meningitisa, encephalitisa, febrilnih konvulzija, povreda glave, otrovanja olovom.
Dijagnozu je teško postaviti prije četvrte – pete godine života jer se karakteristično ponašanje mlađe djece više razlikuje a prirodno je i da su motorički aktivniji. No, problemi sa nedovoljnom inhibicijom (hiperaktivnost i impulzivnost) pojavljuju se u dobi od tri do četiri godine, dok se problemi vezani uz nepažnju pojavljuju kasnije, s pet do sedam godina, najčešće nakon ulaska u formalni sustav školovanja.
Procjenjuje se da se ADDH javlja kod 5-7 % školske djece, i to 4 do 5 puta češće kod dječaka nego kod djevojčica.
Dječaci se najčešće identificiraju u dobi između 5. i 7. godine, u situacijama pripreme za školu i u početnom razredu u školi. Djevojčice su manje agresivne i hiperaktivne, imaju tendenciju veće nepažnje ili nemarnosti, privlače manje pažnje na sebe te se stoga češće događa da se ne prepoznaju, da nisu dijagnosticirane i da nisu uključene u tretman.
Drugi identifikacijski period pojavljuje se oko 6.razreda (češće u djevojčica). Počinju imati teškoća u svladavanju nastavnog gradiva kao i u socijalnom području.
Što je osoba starija omjeri među spolovima se smanjuju. Kod odraslih je odnos između muških i ženskih osoba s ADHD-om 1:1
Postavljanje dijagnoze nije jednostavno i svakako tražite da se dijete pozove ponovno na ispitivanje ako smatrate da nije bilo motivirano, da nije prihvatilo ispitivača, ili da je pokazalo slabije sposobnosti nego što je to za njega uobičajeno. Tražite objašnjenje za sve što vam nije jasno, a ako niste sigurni da je dijagnoza točna, uvijek možete potražiti drugo mišljenje.
Postoje problemi u razvoju djeteta psihološke ili zdravstvene prirode koji mogu proizvesti ponašanja slična deficitu pažnje/hiperaktivnom poremećaju, stoga je važno da se dijagnostika provede timski, te da u njoj sudjeluju edukacijsko-rehabilitacijski stručnjaci (defektolog-rehabilitator, logoped), učitelj, dječji psihijatar, neuropedijatar, psiholog te liječnik pedijatar.
Provjerite nema li vaše dijete neke od navedenih teškoća prije nego krenete u dijagnostiku ADHD-a:
Alergije, astma, respiratorni problemi: teškoće sa disanjem mogu prekinuti koncentraciju djeteta
Dijabetes/hipoglikemija: ova stanja vezana su uz razinu šećera u krvi, što može uzrokovati promjene u koncentraciji i razini aktivnosti
Problemi sa sluhom i vidom: nemogućnost da se dobro čuje i vidi što se dešava u razredu može uzrokovati probleme u ponašanju, naročito hiperaktivnost
Anemija zbog nedostatka željeza: može dovesti do impulzivnosti i poremećaja pažnje
Otrovanje olovom: može dovesti do hiperaktivnosti
Lijekovi: ako vaše dijete uzima lijekove, provjerite ne izazivaju li ponašanja koja liče na ADHD
Neurološki problemi: dijete koje ima epilepsiju tipa petit mal može se zagledati u zrak kratko vrijeme i da se ničeg poslije ne sjeća, a vama ili učitelju to liči na poremećaj pažnje
Drugi psihijatrijski problemi: ponekad simptomi stresa, dosade, depresije ili anksioznosti mogu ličiti na ADHD
Neuspjeh u školi ili teškoće učenja: ako je dijete pod prevelikim pritiskom, frustrirano zbog teškoća učenja ili traži pažnju, može izgledati kao da ima ADHD
Problemi sa štitnjačom: štitnjača (tireoidna žlijezda) proizvodi hormone koji utječu na san, emocije i aktivnost. Promjene u tim hormonima mogu proizvesti ponašanje slično ADHD-u.
Kako je već rečeno, sva djeca ne pokazuju iste simptome. Kod neke djece može biti dominantna nepažnja, kod neke hiperaktivnost i impulzivnost, a kod neke se sa podjednakom jačinom i učestalošću može javiti i poremećaj pažnje i hiperaktivnost. U dijagnostici pomažu različite ček-liste, odnosno liste na kojima su nabrojana ponašanja karakteristična za ADHD, a mogu ih ispunjavati roditelji, učitelji, odnosno stručnjaci u tijeku dijagnosticiranja.
U našoj zemlji se dijagnoza najčešće postavlja prema kriterijima u DSM-IV( dijagnostičko statistički priručnik mentalnih poremećaja )(1994).
Da bi se postavila dijagnoza potrebno je da su se neki od oblika poremećaja prema postavljenim kriterijima javili prije 7. godine, da se javljaju u najmanje dvije sredine (škola, obitelj), te da značajno onemogućavaju osobu u socijalnom, akademskom (obrazovnom) ili radnom okruženju.
Tako se prema DSM IV. može raditi o tri tipa poremećaja
ADHD-kombinirani tip (nepažnja, hiperaktivnost/impulzivnost)
DHD tip predominantne nepažnje
ADHD tip predominantne hiperaktivnosti/impulzivnosti
Osim ponašanja karakterističnih za ADHD, kod svog djeteta možete uočiti dosta često i dodatne teškoće, koje i vama i djetetu otežavaju i tako velike probleme u snalaženju u svakodnevnom životu a posebno u školskoj okolini. Teškoće u ponašanju, anksioznost i depresija u velikoj mjeri mogu nastati zbog negativnih iskustava koje dijete ima tijekom odrastanja. Ako vaše dijete ima neke od navedenih (ili drugih teškoća), svakako potražite stručnu pomoć ako već niste, i za svoje dijete i za sebe. Najčešće su to (Baren, 2000):
Dodatne teškoće u ponašanju (agresivnost i destruktivnost, krađa, bježanje od kuće, dijagnoza opozicijsko-protestnog ponašanja)
Anksioznost i depresija
Tourette sindrom – poremećaj višestrukih tikova. Djeca imaju tjelesne tikove (treptanje očima, kretnje koje se ponavljaju nosom, ustima itd.) i vokalne (kašljanje, pročišćavanje grla, njuškanje, lajanje itd.). Često se poremećaj pažnje javlja prije razvoja tikova.
Enureza (noćno mokrenje)
Razvojno zaostajanje u drugim područjima (npr. problemi u motoričkoj koordinaciji i finoj motorici)
Poremećaji govornog i jezičnog razvoja (iako ponekad može biti teško reći da li određeni problem proizlazi iz jezičnih teškoća ili ADHD-a).
Alergije, poremećaji spavanja, noćne more
Gubitak sluha kao posljedica ranijih infekcija uha
Slab školski uspjeh – teškoće u učenju: vjerojatno najznačajnije stanje koje se javlja uz ADHD je neki od oblika problema ili teškoća u učenju. Oko 40 do 60 % djece sa ADHD-om ima teškoće sa učenjem u školi, a ostali imaju teškoća sa vremenskim ograničenjima, količinom čitanog ili pisanog teksta.
Specifične teškoće u učenju – poremećaj u jednom ili više bazičnih psiholoških procesa, uključenih u razumijevanje ili korištenje jezika, govornog ili pisanog, koji se može očitovati u nedovoljno razvijenoj sposobnosti slušanja, mišljenja, govora, čitanja, pisanja ili računanja (te sposobnosti su slabije razvijene od općeg intelektualnog potencijala). Smatra se da 15 do 20% djece sa ADHD-om ima specifične teškoće u učenju, a vjerojatno oko 50% djece sa specifičnim teškoćama u učenju ima ADHD
Nisko samopoštovanje - česti neuspjesi, nerazumijevanje i neprihvaćanje u školi, društvu vršnjaka, susjedstvu, obitelji i u drugim situacijama ostavljaju djetetu osjećaj da je nesposobno, loše, nevoljeno, što kod velike većine djece i adolescenata sa ADHD - om razvija lošu sliku o sebi, odnosno nisko samopoštovanje.
Iako su ponašanje i snalaženje djeteta sa ADHD poremećajem i njegove teškoće u učenju u osnovi biološke, okolina značajno na njih utječe.
Fizička okolina
Roditelji često navode kako se ponašanje djeteta mijenja pod utjecajem vremenskih promjena. Promjene u tlaku zraka, promjene vremena na bolje ili lošije, i druga atmosferska zbivanja utječu na pogoršavanje djetetovog stanja – postaje nemirnije, razdražljivo, slabo se koncentrira, slabije uči.
Promjene u okolini u smislu vidnih, slušnih ili drugih uznemiravajućih podražaja (više ljudi u sobi, žamor, lupanje stvarima, kretanje u prostoru, previše aplikacija po zidovima sobe..) također izazivaju nemir i smetnje koncentracije.
Prostornost – u tijesnim stanovima, u školama bez prostora za igru i sa uskim hodnicima nemir je jače izražen nego u prostorima gdje ima više mogućnosti za igranje
Vrijeme je također važan činitelj. Hiperaktivna djeca mogu kratko vrijeme izdržati neku koncentriranu i mirnu aktivnost. Što duže traje aktivnost, što duže moraju izdržati u istom prostoru, to više se pojačava njihov nemir.
Socijalna okolina
Djeca sa ADHD – om su posebno osjetljiva na neorganiziranost i kaotičnost u okolini, na preveliku količinu socijalnih podražaja. Loše se snalaze i slabo kontroliraju svoje ponašanje u nejasnim i nestrukturiranim situacijama. Pretjerani zahtjevi, pritisci, stresne situacije pojačavaju djetetov nemir i slabe koncentraciju, što se najbolje vidi pred kraj obrazovnog razdoblja ili prilikom nesuglasica između roditelja ili roditelja i škole…
Nasuprot tome, utjecaju iz socijalne okoline mogu na dijete djelovati izuzetno pozitivno , poticajno, ohrabrujuće, može mu pomoći mobilizirati vlastite snage za savladavanje teškoća u učenju i ponašanju.
Utjecaji okoline na intenzitet poremećaja nam unekoliko mogu objasniti zašto je većina djece nemirna npr. u školi dok u drugim uvjetima ne pokazuju pretjerani nemir (npr. u individualnom radu ili igrajući se na kompjutoru). Također je uočeno da pozitivne životne promjene, mirno i strukturirano obiteljsko ozračje kod mnoge djece sa ADHD-om ublaže nemir.
U procjeni djetetove hiperaktivnosti važna je procjena okoline – mnoge odrasle nemir hiperaktivnog djeteta izrazito smeta, dok drugi imaju više strpljenja i tolerancije. To se odnosi i na roditelje i na učitelje, pa je važno znati što je za njih normalna količina kretanja i koliki im je prag strpljenja.
Prave teškoće vašeg djeteta i vas, njegovih roditelja, počinju polaskom u školu. Hiperaktivnost, problemi koncentracije, impulzivnost, sve su to osobine koje su prepreka dobroj prilagodbi zahtjevima i očekivanjima klasične škole i što se tiče učenja i što se tiče ponašanja. Vrlo brzo postaje jasno da dijete ne može sjediti mirno tako dugo kao njegovi vršnjaci, a svojim nemirom ometa, učitelja drugu djecu i samog sebe za vrijeme školskog rada.
Zbog već nabrojanih teškoća školski uspjeh je slabiji od intelektualnog potencijala, što frustrira i dijete i vas.
Dijete se teško prilagođava rasporedu, teško podnaša dugi boravak u školi, cjelodnevnu nastavu ili druge oblike poslijepodnevnog ostajanja u školi. Boravak u istom prostoru ga zamara, brzo ga se zasiti, postaje mu dosadno prije nego vršnjacima, više od njih mu je potrebno kretanje a zbog slabe koncentracije druga djeca ga smetaju u radu.
Zbog svega ovdje rečenog i već ranije opisane velike učestalosti problema u učenju i specifičnih teškoća učenja, razumljivo je da je školsko iskustvo djeteta sa ADHD-om često neugodno. Često doživljava neuspjeh, kritizira ga se i kažnjava, vršnjaci ga odbacuju. Dijete postaje nesretno, slabog samopoštovanja, ima osjećaj nemoći. Uz to, i odnosi sa roditeljima postaju sve lošiji jer se često na shvaća da dijete ima ozbiljan problem.
Kako se vašem djetetu može pomoći u školi?
Učitelji su danas već prilično upoznati sa ADHD poremećajem, no još uvijek nisu svi i nisu svi jednako voljni djelovati. Vašem djetetu je potrebno razumijevanje i podrška, kako vaša tako i od učitelja. Stoga je važno da s učiteljem uspostavite dobru suradnju, jer na ponašanje vašeg djeteta u razredu, a vezano uz to i na prihvaćanje od strane vršnjaka može djelovati u najvećoj mjeri učitelj. Koliko god se trudili, vi sami ne možete pomoći djetetu da se bolje snađe u školi. Dakle, izrazito je važan odnos vašeg djeteta i učitelja, učiteljeva naklonost prema vašem djetetu, njegova strpljivost, te spremnost da se poštuju djetetove posebnosti. Npr. možete zamoliti učitelja da ne ispituje dijete kada ima izrazito slabe dane te da ga ocjenjuje na osnovu usmenih odgovora ako ima teškoće u pisanju. Važna je i spremnost učitelja da za vaše dijete učini nešto više, npr. da sa njim posebno vježba nešto što dijete ne razumije, da ga pokuša smiriti svojom blizinom i dodirom kada je nemirno, da ga stavi u prvu klupu blizu sebe, da mu tolerira nemir u klupi, da ga ne kritizira nego da koristi pohvalu za djetetov trud…
Ako dijete zbog ADHD-a ima Rješenje o individualiziranom pristupu ili prilagođenom programu važno je kontaktirati stručnjaka za probleme vašeg djeteta koji će zajedno sa vama i učiteljem dogovorit strategije najpovoljnije za vaše dijete. Ako u školi vašeg djeteta radi psiholog, defektolog ili pedagog potražite njihovu pomoć i trudite se zastupati svoje dijete i njegovo pravo na školovanje u redovnoj školi, njemu najbližoj, u njegovoj prirodnoj okolini. Surađujte sa sviješću da biste vi kao roditelj i škola vašeg djeteta trebali imati zajednički cilj: da vaše dijete bude prihvaćeno i da uči u skladu sa svojim sposobnostima.
Brojna istraživanja pokazuju da pojava ADHD poremećaja uzrokuje značajan stres u obitelji, posebno ako su simptomi kod djeteta teški i ako su prisutne dodatne teškoće. Problemi su dodatno pojačani ako i ostala djeca u obitelji imaju poremećaj (Barkley, 2000).
Odnosi roditelj-dijete često su poremećeni jer različitost simptomatskog ponašanja navodi roditelje na uvjerenje da je problematično ponašanje namjerno.Veći je rizik od bračnih problema, a češća je i pojava depresije kod članova obitelji, jer djetetova teškoća zahtijeva drugačiji pristup nego što je potrebno kod djece bez teškoća. Osim toga, od roditelja se zahtijevaju vještine nošenja s problemom na duge staze zbog njegove kronične prirode, zbog čega i roditelji trebaju savjetodavnu i/ ili psihoterapeutsku pomoć. Samohrani roditelji su u posebno stresnoj situaciji.
U nemogućnosti kontrole dječjeg ponašanja i izloženi pritisku okoline roditelji su često skloni reagiranju na dječje ponašanje na kontrolirajući i negativan način što samo pojačava problem.
U literaturi nalazimo brojne savjete za roditelje kako pomoći djetetu sa problemom i samima sebi.
Evo nekih:
Budite realistični u očekivanjima. Mi svi imamo očekivanja od svoje djece, samo budite sigurni da su vaša realna. Zapamtite, iako dijete može imati iznadprosječnu inteligenciju, teškoće koncentracije i hiperaktivnost onemogućavaju adekvatan školski uspjeh. Dijete nije lijeno! Ako su vaša očekivanja nerealna, ili previsoka neprestano ćete biti razočarani i ljuti. Na dijete to ima negativan učinak.
Organizirajte svoj dom. Koliko možete odredite vrijeme u koje će dijete učiti, ići na trening, kada će se ručati, ići na spavanje, ustajati, igrati na kompjutoru ..Napišite vremena i aktivnosti na papir, dodajte zgodne crteže ili simbole za svaku aktivnost, budite sigurni da je dijete sve razumjelo. Ako se nešto povremeno mora promijeniti objasnite to djetetu unaprijed. Vodite računa da niste previše zahtjevni! Blaži otkloni u vremenu su dozvoljeni! Organizacija je važna da bi djetetu pomogli vanjskim utjecajem da se organizira i da tako lakše upravlja svojim ponašanjem, da bude sigurnije u svoju okolinu, a ne da izaziva još veće sukobe.
Pomažite kod školskih obaveza. Osigurajte rutine . Neka dijete ima svoje mjesto za rad i to neka bude mjesto gdje ste primijetili da najuspješnije i najmirnije radi. Ako mu smetaju TV, radio, slike, osigurajte mjesto gdje toga nema. AKO VAŠE DIJETE NE MOŽE RADITI DUŽE, DOGOVORITE PAUZE. Ako mu duže treba da se uhoda, ne prekidajte ga, promatrajte koliko dugo može koncentrirano raditi. Dogovorite da li se prije jede i igra, ili se prije uči…Važno je da dijete zna što slijedi iza čega. Učinite učenje ugodnim Odmori neka budu ispunjeni onom što dijete voli, ali neka kratko traju. Budite domišljati. Hrabrite svoje dijete. Nije lako, ali pokušajte ne pomagati ni više ni manje nego što treba. Ako se dijete lijepo uhodalo, na trenutak se odmaknite od njega – idite nešto promiješati, popiti vodu i slično i pratite što se dešava. Ako nemate strpljenja, neka povremeno uskoči netko tko će dijete razumjeti a dijete ga uvažava.
Navečer uvijek pripremite sa djetetom sve za školu. Neka bude odmoreno i neka prije škole jede. To pomaže koncentraciji.
Dogovorite nekoliko važnih pravila koje u obitelji SVI trebaju poštivati. Napišite ih na vidljivo mjesto i za sve odredite posljedice ako ih se ne pridržavate. Posljedice moraju biti pravedne, brze i nikog ne smiju ponižavati (npr. ako nisi došao kući oko 15 sati kako je dogovoreno, danas više ne možeš van…). Objasnite djetetu zašto su pravila važna i zašto ih se trebamo pridržavati. Poštivanje pravila je važno za djetetovu samokontrolu, a olakšava mu razumijevanje pravila i u nekim drugim situacijama.
Budite pozitivni. Recite svom djetetu što od njega očekujete i kako da to učini umjesto da mu govorite što ne želite. Redovito nagradite svoje dijete za svako pozitivno ponašanje, koliko god vam se malo činilo- za oblačenje bez komplikacija, za oprane zube, složenu školsku torbu, dogovoreno vrijeme rada… Nagrada može biti verbalna pohvala, milovanje po glavi, poljubac, crtež, bodovi, igranje na računalu…za veći napor i duže pozitivno ponašanje nagrade neka budu veće-igrajte neku igru zajedno, idite u kino…Dogovorite strategije sa stručnjakom za bihevioralnu terapiju ako želite. Djeca sa ADHD-om izložena su većinu vremena negativnim porukama, kritici, grdnji, zato im je potrebno da za pozitivna ponašanja budu nagrađena.
Budite sigurni da vas je dijete čulo i razumjelo kada ste davali neku uputu. Najprije morate privući djetetovu pažnju. Gledajte direktno u njegove oči. Recite mirnim glasom, jasno, kratko i razgovjetno što želite. Zamolite dijete da ponovi što ste rekli. Ako dajete upute za teži ili složeniji zadatak podijelite ga na dijelove , pa za svaki korak dajte jednu, najviše dvije upute. Pohvalite dijete nakon što izvrši svaki korak.
Budite dosljedni. Obećajte samo ono što ćete izvršiti. Učinite ono što kažete. Ponavljanje zahtjeva puno puta i prigovaranje ne djeluje. Ako dijete nije poslušalo, ponovite zahtjev samo jednom tihim glasom . Ako i nakon toga ne učini što ste dogovorili ranije, primijenite posljedicu koja je dogovorena.ZABRANJENO JE TJELESNO KAŽNJAVANJE, DUGOTRAJNE KAZNE, PONIŽAVANJE DJETETA. NE TRAŽITE OD DJETETA ONO ŠTO ONO NIJE U STANJU IZVRŠITI PA GA ZBOG TOGA KAŽNJAVATI.
Nemojte naglo reagirati. Pričekajte kratko vrijeme prije nego kažete ili učinite djetetu nešto ružno pa vam poslije bude žao.
Dajte djetetu dovoljno vremena. Ako dijete treba više vremena za spremanje u školu, oblačenje ili doručak; neka ustane ranije, organizirajte aktivnosti tako da ga ne požurujete i da niste nestrpljivi, jer se time dijete dezorganizira i zbuni.
Pomozite u sklapanju prijateljstva. Dijete sa ADHD-om teško uči socijalne vještine. Pozovite kući jedno, najviše dvoje djece u početku. Ne dozvolite ružne riječi, tučnjavu ili divljanje u vašoj kući. Nagradite ih za lijepo ponašanje, pripremite im sok, grickalice, ponekad ih zajedno povedite u kino.. Često svoje dijete nagradite za lijepo ponašanje prema drugima i tako ga podsjetite kako je to kad se lijepo ponaša, što u stvari radi.
Nagradite svoje dijete za trud, ne samo za dobre ocjene. Često ćete samo vi biti ti koji će nagraditi svoje dijete jer će iz testa dobiti negativnu ocjenu ne zato što nije htjelo ili znalo, već zato što nije stiglo sve napisati…
Potičite dijete da govori što radi i što želi učiniti kako biste poticali unutarnji govor koji kod djece sa ADHD – om nije dovoljno razvijen. Mi svi u usmjeravanju svog ponašanja koristimo unutarnji govor. Pokažite primjerom svom djetetu kako razgovarate sami sa sobom kad ste na nekoga ljuti ali ga niste udarili već ste u sebi govorili "U redu je. Smiri se. Nije važno"
Relaksirajte se. Radite nešto što volite, a za to vrijeme neka netko u kog imate povjerenja vodi brigu o vašem djetetu. Vaše dijete je zahtjevno. Treba vaš brigu, strpljenje, ljubav i potporu. Ako ste iscrpljeni, nemojte se optuživati. Potražite pomoć za sebe i svoju obitelj.
ADHD je složeni problem. Ne odnosi se samo na vaše dijete već i na vašu obitelj, učitelje i vršnjake vašeg djeteta. Stoga su i uspješne intervencije najčešće timske: sudjeluje obitelj, škola, liječnik, stručnjak za mentalno zdravlje.
Koriste se stimulativni i drugi lijekovi, djeluje se na okolinu, ponašanje djeteta, ili se kombinira sve zajedno. Tretman ne djeluje toliko na akutno stanje, koliko na kronično, stoga intervencije dugo traju. Ako je dijete izrazito nemirno a edukacijsko-psihološke intervencije ne daju rezultate, može se pokušati korištenjem stimulativnih lijekova no o tome se treba savjetovati sa dječjim psihijatrom ili neurologom, jer mada su promjene pozitivne, postoje i neke negativne popratne posljedice sa kojima se treba upoznati.
obrada teksta za web - L.B.-K.
30.06.2004.