VAŽNOST VJEŠTINA UČENJA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU
Učenje se odvija kroz cijeli život. Sposobnosti, vještine, navike, znanja koja posjedujemo smo morali naučiti. Kad se spomene riječ učenje automatski se pomisli na školsko učenje, na učenje nekog gradiva u školi. Međutim, u životu smo počeli učiti davno prije. Kao dojenče smo naučili razlikovati strana lica od poznatih, naučili smo puzati pa hodati, kasnije smo smisleno počeli upotrebljavati riječi pa zatim rečenice, učili smo sve više složenije motoričke aktivnosti npr. penjanje na drvo, vožnju biciklom i socijalne situacije npr. kako se ponašati u obitelji, na cesti…
Svaka nova stvar koju smo naučili nam je otvorila neki novi pogled na život, zato nas radoznalnost neprestalno vodi ka upoznavanju nečeg novog.
Djeca s teškoćama u razvoju prirodno nisu motivirana za učenje, nemaju toliko volje, svijet koji ih okružuje ne zanima ih dovoljno, pa su zbog toga više pasivna i nemaju dovoljno iskustva iz kojih bi se i dalje učila. Takvoj djeci se može pomoći s metodom funkcionalnog učenja.
Metodu funkcionalnog učenja su razvile razvojna terapeutkinja, diplomirana logopedica i socijalna radnica Katrin Stroh, te klinička psihologinja i učiteljica Montessori programa Thelma Robinson. Spojili su znanja o tome kako dijete bez teškoća u razvoju uči i komunicira u prve dvije godine života i to im je bio temelj za rad s djetetom s poteškoćama u razvoju.
Sastavile su niz vježbi koje slijede zakonitosti spontanog učenja od jednostavnijih ka složenijim. Vježbe su primjerene djeci različite dobi, različitih poteškoća u razvoju jer se svako dijete uključi u metodu od onog stupnja kojim vlada te uči naprijed.
Vježbe su autorice nazvale “vještine učenja” – to su načini rješavanja misaonih procesa.
Vještine učenja su:
STAVLJANJE – dijete uzima i stavlja predmete na određeno mjesto.
UDARANJE – uzima predmet i drži ga
SPARIVANJE – traži jednake predmete
USPOREĐIVANJE – uzima i stavlja predmete u parove ( nadogradnja sparivanju)
BIRANJE – bira jednake predmete među različitim predmetima
RAZVRSTAVANJE – stavlja predmete u kategorije
NIZANJE – stavlja iste predmete u logičan slijed
GRADNJA SA KOCKAMA – gradi strukture od kocaka
CRTANJE I ŠARANJE – prije upotrebe olovke treba dati da dijete vuče predmet po podlozi u različitim smjerovima
Na složenije zadatke dijete prelazi kada savlada jednostavnije. Materijali koji se upotrebljuju za funkcionalno učenje su jednostavni.
Koriste se predmeti iz svakodnevnog života i iz prirode: drvene kocke različitih veličina, dugmad, kamen, žlice, čepovi, krugovi, češeri… Bitno je da dijete ima svoj materijal za rad i da roditelji svaki dan vježbaju s njim.
Dijete na takav način postane samostalniji, poboljšava se koncentracija, gruba i fina motorika, osjećaj za prostor (bolja orijentacija i koordinacija), postaje mirniji i dulje može nešto raditi. U svakodnevnom životu se napredak pokazuje u tome da dijete samo potraži drugi par čarapa, da stavi prljavu robu u košaru, razvrstava nogavice, rasporedi pribor na stolu…
Autorice preporučuju metodu funkcionalnog učenja djeci koja imaju teškoće u razvoju: autizam, cerebralnu paralizu, psihičke probleme, encefalitis, oštećenja mozga, Dowm sindrom, zaostanak u govorno jezičnoj komunikaciji…
Katrin Stroh je 1999. godine u Sloveniji održala seminar funkcionalnog učenja za razne stručnjake (defektologe, logopede, psihologe). Tako se je u vrlo kratkom roku osposobio veći broj stručnjaka koji ovu metodu izvode zajedno sa roditeljima.
Zavod za gluhe i nagluhe u Ljubljani je u ljeto 1999. godine izdao brošuru autorica Stroh&Robinson, koju je prevela gđa. Anamarija Filipčić Dolničar, pod naslovom Učenje i komunikacija – program funkcionalnog učenja za djecu s teškoćama u razvoju. U toj knjižici je podrobnije opisana ova metoda.
Slavica Lenček, dipl. defektolog logoped
Manja Mesar Bogović, dipl. psiholog
Ovaj članak je nastavak prijašnjeg članka o funkcionalnom učenju. Ovaj put želimo pokazati na koji način smo provjerili, kroz neformalni postupak, teoriju o tome na koji način se uči i ono što smo nakon toga ustanovile.
Najprije smo istražili i skupili potrebne materijale što je uzelo određeno vrijeme. Razne valjke, dugmad, kamenja, čepove,smo potražili kod kuće. Drvene kocke, vrećice sa pijeskom i druge stvari je trebalo napraviti. Bitno je da su predmeti od različitih materijala i da su iz prirodnog izvora (drvo, kamen, metal…) i da ih je puno.
Temelj funkcionalnog učenja su načini i strategije koje se trebaju koristiti da bi se riješili određeni problemi koje nazivamo vještine učenja.
Djeca bez teškoća u razvoju u predgovornoj fazi ( približno do druge godine života ) ovladaju svim vještinama za učenje i zreli su za nadolazeću govornu fazu koja započinje kada djeca počinju ono što rade ili što su ovladali spontano verbalizirati.
Snimali smo po dvoje djece različite dobi (dvoje od 6 mjeseci, godinu dana i dvije godine). Djeca su se susrela s predmetima koja se nalaze u njihovom svakodnevnom okruženju ( limenke, drvene kuhače, različito dugi i debeli lanci, kocke, krugovi…). Nisu dobili nikakve upute za rad, predmeti su se postavili po podu i djeca su se uvela u prostoriju i uključila se kamera. Roditelji su bili nazočni na snimanju, tako da su se djeca osjećala sigurno, ali nisu smjeli sudjelovati u igri. Djeca su u potpunosti sama radila.
Pokušali smo snimke kvalitativno obraditi. Najveća zajednička stvar kod djece je bila motiviranost za igru, nisu dali da ih se ometa kad su se započeli igrati. Uvijek su otkrivali nove načine kako da se igraju s materijalima. Radili su tiho i nisu previše komunicirali sa okolinom. Tijekom igre su koristili čitavo tijelo, puzali su do željenog predmeta, oni koji su hodali su samoinicijativno birali i prenosili udaljene predmete.
Pokazalo se da su starija djeca upotrebljavali materijale na složeniji način nego mlađa djeca, spontano su izražavala zadovoljstvo, čudenje i komentare te očekivala odobravanja.
Analiziranjem snimaka djece iste dobi se može potvrditi da se djeca jednake dobi slično igraju i da približno imaju razvijene jednake vještine za učenje. Uspoređivanjem naših snimaka sa snimkama djece iz različitih krajeva potvrdilo se da razvoj vještina za učenje ne ovisi o obitelji, kulturi, iskustvu, broju djece koja se igraju već se vještine učenja razvijaju neovisno i spontano.
Npr. šestomjesečna djeca udaraju jedan predmet o drugi ili ga udaraju po podu, bacaju predmete iz posude ili ih stavljaju na drugo mjesto, dižu krugove koji se nalaze na štapu…
Jednogodišnja djeca isto to sve rade i još spremaju kocke u posudu, posudu stavljaju na glavu, stavljaju krugove na štap, razvrstavaju predmete…
Djeca stara dvije godine rade sve to, grade s kockama, crtaju, šaraju, nizaju…
Tu možemo vidjeti kako djeca vještine za učenje postepeno savladavaju i što su stariji to bolje i domišljatije rješavaju određene probleme.
Sa istim predmetima smo snimili igru djeteta s teškoćama u razvoju. Pokazale su se kvalitativne razlike u igri: djeca su bila manje aktivna, radije su se igrala ne jednome mjestu, nisu imali puno ideja za igru, nisu ih predmeti toliko zanimali ili su odabrali samo jedan predmet, stavljali su ih usta…
Iz toga se može zaključiti da djeca sa teškoćama u razvoju imaju manje iskustva o vanjskome svijetu i bitno je da im ta iskustva predočimo kroz različite vježbe kroz koje će se na najbolji način upoznati sa svijetom oko sebe i aktivnostima koje mora ovladati.
Kvalitativno gledanje dječje igre nam dava mogućnost da otkrijemo na kojem je stupnju razvoja djetetova igra i to nam može pomoći da vrlo rano otkrijemo određena kašnjenja u razvoju.
Slavica Lenček, dipl. defektolog logoped
Manja Mesar Bogović, dipl. psiholog
VAŽNOST VJEŠTINA UČENJA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU
U trećem nastavku o funkcionalnom učenju želimo opisati vještine koje dijete dobiva sa samostalnim učenjem i kako to utječe u aktivnostima svakodnevnog života.
Na početku rada dijete se fizički vodi kroz aktivnosti. Kad dijete postane sposobno nešto učiniti samo fizičko vođenje se smanji ili u potpunosti prekine.
Materijal za vježbe se uvijek mora prije pripremiti jer je bitno da vježbe prođu bez ikakvih smetnji i da slijede određeni red i raspored.
Vježbe moraju slijediti ritam i dijete mora biti motivirano i skoncentrirano na ono što radi čime dobiva nova iskustva.
Vještine učenja se preklapaju i nema oštrih granica među njima.
STAVLJANJE – je ishodište za svaku slijedeću vježbu.
Bit stavljanja je da dijete uzima predmet i stavlja ga na određeno mjesto; pladanj, posudu, koš… Stavljanje još ne postoji ako dijete uzima predmete i stavlja u usta ili nos ili stavlja na pod. Pri stavljanju dijete sistematski koristi obje strane tijela, stavlja ili s desnom ili s lijevom stranom tijela, s obje ruke i naizmjenično s obje ruke. Predmet koji stavlja i mjesto gdje ga stavlja dijete mora vidjeti. Pri tome razvija koordinaciju oko – ruka. Sa ustrajnom vježbom dobiva osjećaj za prostor i dobiva veću motiviranost za rad. U svakodnevnom životu se ovo koristi u situacijama kao što su pospremi igračke u kutiju, stavi rublje u perilicu…
UDARANJE
Bit udaranja je da dijete uzme predmet i da ga drži. Bitno je ritmičko gibanje tijela i da se koriste oba dvije ruke. Dijete poslije to znanje prenosi na držanje olovke kojim će prvo šarati pa kasnije i pisati.
SPARIVANJE – je aktivnost kojoj je bit traženje i otkrivanje istosnosti.
Dijete stavlja predmete u parove i kad to usvoji sam traži parove predmetima. Tako razvija vidno prepoznavanje i vidno razlikovanje. U svakodnevnom životu se to vidi kada se traži drugi par cipela, čarapa, rukavica…
USPOREĐIVANJE – je u biti nadgradnja stavljanja u parove.
Dijete mora zapamtiti određeni predmet i po sjećanju mu pronaći par koji može biti bilo gdje u sobi ili u nekoj drugoj prostoriji. Bitno je da ono što tražimo od djeteta bude potkrijepljeno konkretnim predmetom. Tako lakše slijedi red. Ako to još ne može sam, onda mi vodimo njega. U sparivanju koristimo samo predmete dok u uspoređivanju mi u biti usavršavamo sparivanje na način da koristimo slike predmeta, crteže, apstraktne simbole… U životu se napredak očituje kroz poboljšanje pamćenja, upoznavanje apstraktnih simbola, poboljšanje pažnje i vizualnog prepoznavanja.
BIRANJE – je prvi stupanj razvrstavanja.
Dijete iz grupe predmeta bira samo jednu vrstu pa zatim drugu. S time radimo na selekciji, vidnoj diskriminaciji, uspoređivanju predmeta…
RAZVRSTAVANJE
Dijete razne predmete razvrstava po kategorijama. Razvrstavanje je bitno jer se dijete uči prepoznavati sličnosti i razlike među predmetima. U svojem okruženju dijete na takav način počinje smisleno razvrstavati predmete po kategorijama i prepoznaje skupovne pojmove. Kad u potpunosti ovlada razvrstavanje tako da u potpunosti razumije i radi sam možemo dodati i verbalne upute pri razvrstavanju. U životu se to vidi po tome da dijete samostalno razvrstava ptibor za jelo, alat, odjeću…
NIZANJE
Aktivnost u kojem dijete stavlja predmete u logičan niz – npr. po veličini, po boji…Može raditi sa predmetima, slikama ili spstraktnim simbolima. Dobiva spoznaje o veličini i količini predmeta, odnosima među predmetima i pojavama.
GRADNJA SA KOCKAMA
Dobiva spoznaje o funkcionalnim odnosima tako da gradi različite strukture bilo po želji bilo po datom uzorku. Time spoznaje prostorne odnose i strukturno mišljenje. U životu se može vidjeti kroz poboljšanje strategije pri rješavanju svakidašnjih aktivnosti (npr. pri osobnoj higijeni, odijevanju, pranju posuđa…)
CRTANJE I ŠARANJE
Počinje prvo prelaženjem štapom preko velike podloge, zatim korištenjem olovke preko velike površine na papiru. Važno je raditi pokrete u svim smjerovima. Radi se na boljoj koordinaciji oko – ruka, orijentaciji na površini, pravilnom pritisku olovke na podlogu, koordinaciji ruku, finoj motorici ruku i prstiju, grafomotorici…
Slavica Lenček, dipl. def. logoped
Manja Mesar Bogović, dipl. psiholog
07.05.2004.