PROMETNE MUKE

Uvjerena sam da su, nakon profesionalnih vozača, roditelji djece s posebnim potrebama oni koji provode najviše vremena za volanom automobila. Vozimo na preglede, vježbe, vrtić, školu i to SVAKODNEVNO. Ako živite u Zagrebu prosječne dnevne rute kreću se od 40 do 100 i više km na dan kroz gust gradski promet, jer kao po pravilu ništa nam nije u blizini kuće ili posla. Znači mjesečno je to oko 1000 do 2500 km, godišnje...

Parkiranje je u najmanju ruku ''veselo''. Znak pristupačnosti je vezan uz rješenje mirovinskog kojeg većina djece nema, a treba ga i platiti. Dobra stvar je da u nekim županijskim i gradskim uredima ''prolazi'' i Nalaz i mišljenje.

Vinjete za autoceste koje su važne roditeljima koji žive van gradskih centara i koji djecu na sve gore navedeno prevoze autocestama - ne možemo dobiti. Jer da bi se dobila vinjeta vozilo mora glasiti na osobu s invaliditetom. Znači, vozilo treba biti vlasništvo djeteta i k tome treba imati rješenje mirovinskog. Trenutna situacija je takva da se vinjete poslije 31.12.2006. ukidaju za sve kategorije osoba s invaliditetom. Da li će i kako u borbi za oslobađanje od plaćanja cestarina i nakon 31.12.2006. proći djeca i njihovi roditelji je i na svima nama.

Više ne trebamo pričati o oslobađanju od PDV-a i ostalih nameta na kupovinu osobnog automobila za potrebe osobe s inavaliditetom. EU ne poznaje oslobađanje, ali poznaje institut ''pomoći za kupovinu vozila''. Nadam se da nije pitanje ''ako'' već ''kada'' će takav način biti uveden kod nas. Pitanje je i opet kako će u toj priči proći djeca i njihovi roditelji. 

Lidija

Prije desetak dana ''zakuhao'' mi je auto. I po prvi puta me ''ostavio'' na sred ceste. Sa dvoje djece u autu. Jednim velikim hodajućim šesnaestogodišnjakom sa  ozbiljnim teškoćama intelektualnog funkcioniranja i desetogodišnjakom koji bi htio pomoći ali još uvijek nije dovoljno odrastao.

Vraćali smo se naravno iz jedne od naših dnevnih tura. Ni prva, ni zadnja kojoj ''zakuha'' auto i to srećom, na stotinjak metara od kuće, a dvadesetak od ugibališta. Oko 3 popodne, Držićeva, tri prepune trake, moji (naši) kolege po volanu (samo po tome), otvaraju prozore automobila, dovikuju savjete tipa: ''ugasi motor'' - pa ugasila sam kad sam vidjela koja para suklja ispod haube; ''makni se s ceste'' - pa možda bi i brže da se netko udostojio izaći iz auta i pomoći mi.... Krenula ja gurat auto na ugibalište, sva sreća ravno (možda i malo nizbrdice) pa ide. Na kraju pri skretanju pomogao mi je gospodin pješak izgurati ga uz malu uzbrdicu. Izvučem djecu iz auta i preko parka kući.

Sutradan stariji nije išao u svoju školu jer je auto bio na servisu. Krakatog dugonju voditi gradskim prijevozom je ipak ''jako  komplicirano''. Došla ga je pričuvati baka. U našem servisu dečki su očistili kiler i osposobili auto. I prekosutra je sve bilo po starom.

Jedan dan bio je dovoljan da se i opet prisjetim kako zdravo za gotovo uzimam način života i ulogu vozača svom djetetu. Da bi on sve ove godine bio na svim mjestima na kojima je bio, i da bi svakodnevno odlazio u svoju školu, ja TREBAM auto. Jer ako je auto u kvaru, a vozač (recimo ja) bolestan, moje dijete s posebnim potrebama taj dan neće odraditi svoj raspored.

A što je sa svima onima kojima financijska situacija ne omogućava posjedovanje automobila, račune za servise, gorivo, registraciju. Što je s tom djecom?

Jedan od mogućih odgovora je - ona su kod kuće. Drugi odgovor - djeca su na stacionarnom smještaju odvojena od obitelji.

Bojim se da solucija izmedju i nema previše. Možda netko ima sreću stanovati u blizini svih potrebnih sadržaja pa zaista može sve obaviti pješice. Ako takvih ima, zaista su sretnici. Ili je u lokalnoj zajednici organiziran prijevoz. Ti su još sretniji.

Ili sve obavljaju javnim prijevozom. Takvima se iskreno divim.

Lidija

06.05.2006.