Edukacija i socijalizacija djece s poteškoćama u razvoju
Izlaganje na skupu ”Skrb o djeci”, Vodice 1996.
Udruga roditelja djece s poteškoćama u razvoju “Put u život” (PUŽ) osnovana je prije godinu dana s ciljem unapređenja kvalitete života, medicinske i socijalne zaštite djece s poteškoćama u razvoju i njihovih obitelji.
Prema UNESCO-vim podacima oko 10% djece se rađa s ozbiljnim oštećenjem ili ga stječe u ranoj dječjoj dobi. Takvo oštećenje, ako se ne posveti posebna pažnja tom problemu, može ozbiljno ometati razvoj djeteta.
Htjeli bismo ovdje ukazati na veliku i bitnu razliku između termina “djeca s poteškoćama u razvoju” ( ili “djeca sa specijalnim potrebama”) i “hendikepirana djeca”. Naime djeca s poteškoćama u razvoju su hendikepirana samo u onoj mjeri u kojoj im je onemogućeno sudjelovanje u različitim aktivnostima svakodnevnog života. Dio nemogućnosti proizlazi iz njihovog oštećenja, ali je daleko veći dio posljedica neprilagođene sredine i neprilagođene zajednice. Na žalost, u našoj sredini gotovo sva takva djeca, a s njima i njihove obitelji, postaju hendikepirane osobe.
Ovim problemima predugo se nije obraćala potrebna pažnja, pa je danas situacija više nego teška. Integracija je djece s poteškoćama u razvoju u nas tako zanemariva da vjerojatno najšira javnost nije niti upoznata s činjenicom da jedno od desetero djece ima neke, veće ili manje poteškoću u razvoju. Obzirom na nagomilane probleme i ograničeno vrijeme izlaganja, ovom prilikom želimo se očitovati samo o temi socijalizacije i edukacije djece s poteškoćama u razvoju.
Roditelji su djeci prvi i prirodni učitelji, a uloga zajednice, vladinih organizacija i zakonske regulative treba biti usmjerena na olakšavanje te njihove važne uloge na najbolji mogući način, stvaranjem okruženja u kojemu svako pojedino dijete može doseći svoj osobni i društveni maksimum. Roditelji djece s poteškoćama u razvoju mogu imati glavnu ulogu u njihovoj edukaciji ako im se to dozvoli i pruži adekvatna pomoć.
Mislimo da nije sporna želja svih sudionika u procesu odgoja i obrazovanja djece i mladeži da se roditelji kao suradnici aktivno uključe u taj proces, jer se jedino tako mogu postići ciljevi u punom opsegu.Najveći problem predstavlja provedba u praksi, a strategija ostvarenja mora biti prilagođena lokalnim uvjetima i potencijalima. Ipak, postoje tri bitna preduvjeta, koji moraju biti ispunjeni da bi se u tome uspjelo:
Ohrabriti roditelje koji su predugo bili isključeni iz sudjelovanja u donošenju odluka koje utječu na odgoj i obrazovanje njihove djece i osposobiti ih za aktivno sudjelovanje. U ovome imaju važnu ulogu profesionalne službe u širenju informacija o raspoloživim programima i ustanovama, kao i individualnom i grupnom radu s roditeljima što rezultira podizanjem samopouzdanja i kompetentnosti roditelja u odnosu na poteškoće s kojima se dijete susreće.
Izmijeniti ulogu profesionalnih djelatnika koji moraju postati svjesni nužnosti demistifikacije svog relativno uskog profesionalnog područja i početi dijeliti svoja znanja i vještine, ili barem omogućiti da ih djelomično koriste osobe niže stručnosti. To podrazumijeva različit koncept ostvarivanja profesionalnih ciljeva, razvoj suradnje i timskog rada kao i globalnog pregleda postignutih rezultata.
Raditi na jačanju udjela zajednice koja mora i može dati svoj doprinos ukazivanju na, a djelomično i rješavanju mnogih pitanja iz područja zdravstva, socijalne zaštite i rehabilitacije. U posljednjih nekoliko godina kod nas se znatno povećao broj nevladinih, mahom humanitarnih organizacija, koje pokušavaju, i prilično u tome i uspijevaju, dati svoj prilog rješavanju nekih problema. Takove organizacije proširene članovima koji podržavaju njihova nastojanja čine da zajednica ojača u davanju podrške i odgovornosti za sve svoje članove.
Na kraju bih samo podsjetila na Deklaraciju UN o pravima djeteta po kojima i djeca s poteškoćama u razvoju imaju pravo na obrazovanje i prihvaćanje. Svjesni smo da je za integraciju djece s poteškoćama potrebno vrijeme, ali to primarno zahtjeva promjenu stavova i ponašanja najšire zajednice, te političku volju za promjenama.
Jedino integrativnim i individualiziranim programima na lokalnim razinama u redovnim predškolskoim i školskim ustanovama, koji će obuhvaćati djecu s poteškoćama od najranije vrtičke dobi, moguće je ostvariti osnovna prava takve djece. Ujedno bi se time poboljšala kvaliteta edukacije zdrave djece, te povisio nivo tolerancije prema individualnim razlikama među ljudima.
U sadašnjoj situaciji specijalne škole mogu samo djelomično dati izvjesnu edukaciju, bez pripreme za život, vrlo malom broju djece i to isključivo u većim gradskim središtima. U svim ostalim sredinama djeca s poteškoćama ostaju bez ikakve stručne edukacije, ili ih se izdvaja iz obitelji, što je neoprostivo i nehumano.
Još dugo se neće moći izbjeći postojanje specijalnih škola ili u nešto boljem slučaju specijalnih razreda pri redovnim školama ( prema važećim zakonima ovaj je oblik moguć isključivo za laku mentalnu retardaciju), ali ih treba nastojati svesti na najmanju moguću mjeru, jer se postavlja pitanje, što poslije takve škole, nakon tolikih godina izolacije?
Predsjednica Udruge: mr.sc. Vesna Budak
(1996.)
Vi nam možete pomoći da budemo brži !
