Moje dijete je Marsovac!
Andrija je dijete s cerebralnom paralizom – tetraparezom. Kako su svi cerebralci posebni za Andriju je najbliži opis “zdravo dijete koje ne hoda”. S tri godine (sada ima sedam) nije imao pelene, govorio je sve riječi razumljivo, samostalno je jeo, samostalno je mogao sjesti u klečeći položaj, komunicirao je s okolinom normalno i najviše na svijetu želio je ići u vrtić poput sestre i u vrtiću pojesti ručak.
Vrtić
Vrtić u koji smo svaki dan Andrija i ja vodili sestru Leu nalazi se tik uz našu zgradu i potpuno je prizeman.
Preduvjeti za vrtić bili su jasni:
– bez pelena
– socijaliziran
– samostalan u jelu
Procedura za prijem također jasna:
– najaviti dijete s teškoćama barem šest mjeseci ranije
– prikupiti svu medicinsku dokumentaciju
– najaviti se u vrtić na opservaciju
Opservacija
Sve smo to imali i došao je dan opservacije. Redovni upis još nije počeo. U stručnom timu bili su ravnateljica vrtića, pedagoginja, defektologinja, medicinska sestra i jedna odgajateljica. Andrija se sam predstavio, otpjevao Visibaba mala…, ispričao Vuka i sedam kozlića, odgovorio na njihova pitanja. Bila sam jako ponosna, a njima su zasuzile oči. Zaključak je bio da dođem na redovan upis, a oni će vidjeti kako i gdje će Andriju smjestiti.
Upis
Redovan upis za mjesec dana ispunio me gorčinom. Pozvala me ravnateljica i u prisustvu pedagoginje oštrim glasom mi je savjetovala specijalni vrtić na Goljaku. Naime, oni nemaju uvjeta za prijem takvog djeteta. Ako prime jedno takvo dijete četvero zdrave djece ostaje bez vrtića, a već su prepunjeni. Moju prijavu za vrtić nisu htjeli ni primiti, jer ionako neće biti primljen. Prijavu sam ipak ostavila na stolu. Došla sam kući i rekla svojima ”Mi imamo Marsovca!”
Na popisu primljenih i onih koji to nisu nije bilo Andrije.
Iduće godine
Iduće godine ponovila sam postupak sa puno gorčine i naišla na istu priču. Stručni tim tog vrtića ne želi primiti takvo dijete, i tu je točka. Te godine usporedo sam proceduru prošla i u drugom vrtiću, udaljenom 10 kilometara, koji ima specijalnu grupu za djecu s motoričkim oštećenjima. Dvije godine bio je u toj specijalnoj grupi, a treću, pred školu, u integraciji – redovnoj grupi. Sa tim vrtićem zadovoljan je bio Andrija, a onda i obitelj.
Škola
Priča s Marsovcem ponovila se na upisu u prvi razred. Andrija je u invalidskim kolicima s velikim kotačima i prilično je samostalan u kretanju. U našem susjedstvu je škola u koju ide sestra. Ta škola ima lift, prilazne rampe i invalidski toalet. Arhitektonskih barijera nema. Ponovo sam, poučena iskustvom, sa pričom o upisu Andrije krenula šest mjeseci ranije. Andrija me na testiranju pred školu ponovo ispunio ponosom. Pročitao je zadana slova, nacrtao čovjeka, nastavio niz oblika…
Ravnateljica škole me pozvala na razgovor uz ponovljenu priču o nemogućnosti prijema takvog djeteta. Za prijem takvog djeteta potreban je niz stručnjaka koje oni nemaju, a i razredi su preveliki.
U toku upisa pojavila se jedna mala redovna škola koja nije djecu u kolicima smatrala Marsovcima. Ti nastavnici i stručni tim nisu vidjeli razlog zbog kojeg Andrija ne bi išao u njihovu školu. Ta škola udaljena je od mjesta stanovanja 14 kilometara.
Odluka
Moja obitelj složila se u trenu. Selimo se.
Sada stanujemo 2 kilometra od škole. Škola ima arhitektonske barijere, ali nema barijere takvog djeteta. Andrija je u novoj sredini krasno prihvaćen, s veseljem ide u školu.
Možda stara poslovica vrijedi i za moju priču: Svako zlo za neko dobro!
(članica Udruge PUŽ)
2002.
Vi nam možete pomoći da budemo brži !
